Tržište, my ass

Železara Smederevo: Foto Tanjug
Železara Smederevo: Foto Tanjug

“Mi se ponašamo onako kako neko mora da se ponaša u tržišnoj privredi”

, rekao je premijer Aleksandar Vučić dva dana posle konačnog kraha pregovora oko prodaje Železare Smederevo američkoj kompaniji Esmark.

Izjava koja bi trebalo da bude aksiom za one okupljene u Vladi i vladajućoj partiji, međutim da li je u praksi bilo tako?

Ako se podsetimo šta je sve isti premijer govorio u mesecima pre raspisivanja Javnog poziva za strateško partnerstvo, tržišna ekonomija nije adekvatan izraz, već pre spinovanje, rasturanje konkurencije i sl…

Počelo je letos, mesecima pre raspisivanja tendera/Javnog poziva 4. decembra 2014. godine za izbor strateškog partnera, kada je Vlada, tačnije premijer, započeo javno favorizovanje Esmarka.

Prvi signal desio se u avgustu kada je na sastanku sa predsednikom Odbora američke kompanije Džimom Bušardom, premijer Srbije izjavio, da na tada još neraspisanom tenderu za Železaru Smederevo postoje jedna ili dve validne ponude, a da bi Srbija kao partnera volela da vidi američku kompaniju Esmark.

Tada je, prema pisanju medija u igri bilo između tri i pet kompanija, ali je jedino sastanak sa Esmarkom snažno medijski ispraćen.

Septembra meseca Vučić je pomenuo da postoji nekoliko zainteresovanih za Železaru, ali je pod imenom pomenuo samo jednu.

U oktobru premijer je opet pomenuo Esmark i naveo da su razgovori, o kojima se nije znalo ništa u javnosti, otišli veoma daleko:

“Mislim da smo blizu dogovora sa strateškim partnerom i nadam se da će biti završeno sve kako treba do kraja godine.“

Podsećanja radi, Vlada Srbije je 30. oktobra donela odluku o prodaji Železare, a dan kasnije uputila poziv investitorima. Slučajno ili ne, u uvek prorežimskim Novostima tog dana je osvanuo naslov “Smederevo jedva čeka Esmark“.

Taj dan se savršeno poklapa sa najavom od nedelju dana ranije, kada je Aleksandar Vučić rekao da će se u sredu ili četvrtak (29. ili 30. oktobar) videti u Londonu sa Bušarom i dodao:

“Verujem da ćemo se rukovati, što će značiti kraj muka za Smederevo.”

Smeerevska-železara-sumadija-press

Priča je, kako se vidi, trebalo da bude završena pre raspisivanja tendera, daleko od javnosti, u razgovoru jedan na jedan.

Osim toga, trebalo je napraviti dodatni napor kako bi se osiguralo da potencijalna konkurencija ne učestvuje u budućem tenderu.

I oko ovog dela posla zalegao je premijer izjavom u kojoj nema dileme čija će biti Železara. On je u novembru rekao da će ova američka kompanija biti novi vlasnik Železare.

“Živim za to i radim za to”.

Za ovakvu veru i predanost Esmarku dobio je i povratnu dozu emocija od predsednika odbora Esmarka Bušara:

“Ovo će biti naša beba. Počeli smo pre devet meseci i uskoro će se roditi fabrika. Trenutak se približava i vrlo smo uzbuđeni. Zaista želimo ovo da uradimo”

Ipak, kako bi se zadržao privid tržišne utakmice, premijer Srbije je krajem decembra izjavio kako je održao 31 sastanak u vezi sa prodajom Železare i da se

“bliži kraj te priče i da će građani videti rezultate.”

Međutim, ponovo je samo jedna firma pomenuta pod imenom, pogađate Esmark.

Tako da nije ni bilo čudno kada je od pomenutih razgovora i 10 otkupa dokumentacije na kraju jedinu validnu prijavu podneo samo Esmark.

Međutim, iako je ostalo da se više-manje verifikuje napor iz prethodnih meseci, to se nije dogodilo. Naprotiv, odjednom se pojavilo 30-ak spornih tačaka za pregovore. Usledile su nove ponude i kontraponude, da bi se posle par dana iščekivanja sve završilo fijaskom.

Iako pravno neutemeljeno i po definiciji koruptivno, svoje ponašanje premijer je branio značajem očuvanja što većeg broja radnih mesta, unapređenjem procesa proizvodnje što bi dovelo do jačanja srpske privrede.

Ostalo je nejasno šta se promenilo i od gotovo idiličnog odnosa dovelo do kraha.

Takođe, između ostaog ostaje nejasno:

– Zašto je ignorisao logiku tržišta, u ovom slučaju konkurencije, koja bi potencijalno donela bolju ponudu?

– Zašto je ignorisao činjenicu da se ogroman broj železara u zapadnoj Evropi i na istočnom tržištu zatvara što željenu proizvodnju čini gotovo nemogućom?

– Zašto je opcija, poznata kao plan B – predaja kompletnog menadžmenta trećem licu radi lakšeg nabavljanja sirovina i prodaje, pomenuta tek posle propasti pregovora, umesto da to bude jedna od aktivnih opcija još od 2012. godine kada je Železara otkupljena za dolar?

Kada se zna da dugovi Železare prevazilaze pola milijarde evra, a godišnje subvencije su bile veće od 100 miliona evra, uz pomenute nedoumice oko spornog u nakdandnim pregovorima, ponašanje u ovim slučajevima je daleko od tržišnog, već više laički, burazerski, koruptivno.

Ili što bi se reklo, tržište my ass.
smederevo-1

Prethodno

Najlakše je reći

Jedan dan u Patkovgradu

Sledeće

Ostavi komentar