Potrebno je da se ljudi okrenu primarnijim stvarima nego što je nacionalizam ili lopovska ekonomija. Imamo i veliki problem sa prirodom, odnosno, uništavamo sve oko sebe. U jednom momentu će nas planeta zemlja koja je živi organizam samo otresti sa sebe. Kao buhu. Onda više neće biti bitno da li si Srbin, Bošnjak, Japanac…
Razgovarao: Peđa Popović
Iako su nedavno prvi put nastupili u Beogradu, za sarajevski bend Letu štuke ne može se reći da su gosti ili stranci. Puna sala, skakanje, znojenje, ozbiljni fanovi, horsko pevanje, razmena pozitivne energije, poruke ljubavi otvorili su Štukama, verujemo, na duže vreme glavni grad Srbije. O svojim utiscima sa koncerta i iz Beograda, te o muzici i društvenom aktivizmu za e-Novine govori Dino Šaran, frontmen grupe Letu štuke.
Kakvi su prvi utisci?
Zapanjujuće, nisam mogao vjerovati. Po atmosferi bio je to jedan od najboljih koncerata koje smo ikada napravili. Publika je bila fenomenalna. Stvari je olakšalo to jer je bilo najviše onih ljutih fanova. Onih koji znaju sve pjesme i koji ih pevaju od A do Ž.
* Na koncertu ste imali specijalne goste Srđana Žiku Todorovića i Sergeja Trifunovića. Kako je došlo do saradnje?
Njih dvojica su nas kontaktirali. Sa Srđanom smo se upoznali u Budvi, kada nam je prišao poslije koncerta. Sluša nas, voli i nadamo se da ćemo nešto zajedno da napravimo. Sa Sergejom je lična situacija. On je često dolazio u Sarajevo i tako smo se ukačili. Inače, insistirali su da ne budu najavljeni, već da budu iznenađenje. I, na kraju, ispalo je vrlo sretno.
* I emotovino.
Ali bez patetike. Tako je najbolje.
* Koliko ste se pripemali, s obzirom na to da ste zvučali dosta uvežbano?
Samo na tonskoj probi. Bubanj na Glavi u oblacima je ispao vrlo dobro, pogotovo jer Srđan nikada nije svirao tu pjesmu, a koliko sam čuo nije ni udarao u bubanj u skorije vrijeme. Velika nam je čast što je došao i svirao i velika mu hvala. I Sergeju takođe, koji je srcem ušao u celu stvar. Probali smo Kao na zapad i ispalo je odlično. Mogli bismo u budućnosti da snimimo nešto.
* Iako je prvi album objavljen 2005. godine bend Letu štuke je makar nominalno nastao dvadesetak godina ranije
Još 1986. godine, kada smo bili srednjoškolci, osnovali smo bend pod istom imenom. Kasnije, došao je rat i raseljevanje, da bismo se 2004. godine Đani Pervan i ja vratili se iz Pariza i počeli da radimo na albumu. Tada još nismo znali da li ćemo nastaviti sa Štukama ili raditi nešto novo. Iako je furka bila drugačija nego 80-ih, ostavili smo staro ime. To je jedino ostalo, a računa se da smo počeli 2004. godine. Prvi album objavljen je u novembru 2005. a u aprilu 2008. godine drugi.
* Prvi album je odmah udario u glavu i preko noći postao hit, dok je sa drugim bila drugačija priča.
Prvi album je dosta putovao. On je kompilacija pjesama koje su nastajale nekoliko godina i koje su imale vremena da sazriju. Rađen je vrlo pažljivo. Pripeman je dugo, pjesme su nastajale dugo i naslonjene su na strašna iskustva, prije svega ratna i, još gora, poratna. Prvi album je primljen na prvu loptu i imao je izdvojene hitove. Drugi album ima drugu priču. Nismo htjeli da ide na prvu loptu ponovo. Nismo htjeli ići tom pop linijom sa etno primjesama, već ka koherentnom rok albumu. Album koji je drugačiji govori o nekim novim i drugačijim stvarima. Prvi se bavio prošlošću, drugi sadašnjošću i vjerovatno će zauzeti svoje mjesto kod ljudi tek kada se pojavi treći album.
Prvi album sam izdao tek sa 35-36 godina. Tokom 10-12 godina sam apsorbovao puno literature, muzike, uticaja iz prirode, odnosa među ljudima. Moraš da živiš na ulici da bi u glavi napravio neki svoj stil, koji se ne zakucava, koji nikada nije na jednom mjestu. I to mi je drago. Ne može me ništa svezati. Počeo sam od Beatles, ali volim i Rage against the machine, volim Boba Marlija, slušam puno nove muzike, otvoren sam prema svemu. U svemu imaš smeće i kvalitet. Mene zanima kvalitet. Mogu posegnuti i za elektronikom, i za akustikom, ali i narodnjakom, trešom. Imam svoju formu i sve mi je primjenjivo. Muzika je primjenjena umjetnost.
* A na trećem nas očekuje šta?
Biće sigurno intimniji i drugačiji od prethodna dva. Bitno nam je da radimo korak po korak, da se ne ponavljamo. To je ono što je najvažnije. Da nas ne trpaju u žanrovske ili regionalne matrice. Ne želimo da budemo tipični sarajevski, niti bosanski ili pop, rok ili pank bend. Ne zanima nas. Naše usmjerenje je muzika, naše usmjerenje je riječ. Riječ je vrlo bitna. Želimo da imamo rasprskavajuće dejstvo. Da to traje dugo dugo. Da što više pjesama ostane u etru, i za 10, 20 godina. Neko je rekao da su nabolje ploče koje nisu na prvu. Baš zbog toga priča oko prvog albuma mi se nije dopala, jer je udario, baš na prvu. Ljudi koji su slušali oba albuma govorili su da je prvi bolji, ali zatim, 2-3 meseca ili čak godinu dana kasnije isti ti ljudi su rekli da je drugi album ipak bolji. Drugi je zamka. Sa njim sam htio da izbjegnem turiste na koncertu i da napravim sito. Meni je bitan i kvalitet onoga što radim kao kvalitet onoga koga ima ispred, odnosno onog ko me sluša.
* Na koncertima čini se, imate malo više ženske publike. Da li ste to i očekivali?
Žene su zajeban filter. To ne treba da se potcjenjuje. One su senzibilisanije od nas muškaraca. Muški hoće konretno, da roka, muški, što bi se reklo. Iskreno, jebeš samo testosteron. Mora malo i nježno.
* Letu štuke uz Dubioza kolektiv i repera Frenkyja smatraju najistaknutijiim društveno angažovanim muzičarima u BiH. Da li bi istakli još nekog?
Ima još odličnih bendova. Recimo, grupa Skroz, koja će uskoro doći u Beograd je sjajan bend. Oni su prvi počeli sa malo drugačijim aktivizmom. Emocionalno angažovanim. Ne direktno na ulice, već više iznutra. Laku već znate svi znate, a tu su još mostarski Zoster, zatim tuzlanska hip-hop scena, pa Disciplinska komisija, Sikter, Vuneni…
* Da li je ta društevno-angažovana priča imala uticaj na razvijanje scene?
Svakako. Živimo u zemlji koja je multietnička sredina, ali imamo strašan problem. Nacionalizam. Mada mislim da je nacionalizam samo paravan za lopove, koji profitiraju na tome svemu i narod drže u strahu. Vrijeme je da se pokrenu ljudi, da se pokrenu umjetnici/muzičari. Mi smo ljudi koji govore istim jezikom i ovo radimo zbog generacija koje dolaze.
* Nastupali ste na protesnim koncertima, učestvovali u građanskim akcijama, davali izjave sa izraženim političkim stavom. Ipak, vaša borba zvuči pomalo donkihotovski?
Jeste, ali sa druge strane nikada ne znaš kako se stvari mogu preokrenuti. Treba širiti riječ. Treba paliti svjetlo. Ako je mrak, onda pališ svjetlo. Kada se popale sva, onda će biti dobro. Bilo kakva podjela, bilo nacionalna, bilo rasna je totalna glupost, gdje neko treći profitira i bogati se. Sumnjam da među političarima koju su na vlasti postoje, da se tako izrazim, iskreni nacionalisti. Lova je ono što drži taj sistem vrednosti, a tu je i tranzicija, koja je lov u mutnom. Ne smijemo dozvoliti da nam to pokrije dušu.
* Koliko ste zadovoljni paljenjem svetala, odnosno dizanjem stanja svesti?
Postoji uzrečica da kada je sve dobro, onda se kaže mirna Bosna, a dok Bosna ne bude mirna, dok u Bosni ne bude ok, neće biti ni napretka u regiji. Možda zvuči egocentrično i subjektivno, ali mislim da je istina. Bosna je po meni bila srce Jugoslavije. Ne govorimo o jugo nostalgiji, ali i što da ne kada nam je većini bilo dobro. Vrijeme se ne može vratiti ali se može napraviti neki drugačiji model komunikacije među ljudima. Samo je bitno da postoji. Meni je, recimo, predobro u Beogradu ovih nekoliko dana. Tu mi je gomila prijatelja, nekih starih, nekih novih. Oni dolaze u Sarajevo. Potrebno je da normalni ljudi ne budu getoizirani. Želim prostor za normalne, a ne geto ili logor. Da se ne sakrivaju iako su regularni, imaju zdrave poglede na svijet, život i jedni na druge. Podjela Bosne je simbol stanja u regiji. Sada se ulazi u NATO, hrli ka EU. Pitam se šta ćemo dobiti? Djeluje mi kao mačak u vreći. EU mi je u neku ruku sranje. Kao da neko uzme pare iz tvog novčanika i poslije te časti sa istim tim parama.
* Ali, ako ne EU, onda šta?
Govorim o cijelom svijetu, ne samo o regiji. Mora da postoji socijalna pravda. Kapitalizam je na izdisaju. Ne može više tako. Kapitalizam se urušava, potrebno je naći novi sistem, komunizam je prdnuo u čabar, sada moramo doći do novog sistema, ali da se prevaziđe, kako se u Bosni kaže, belaj. Da ne dođe do globalne katastrofe. Afrika, Azija, Južna Amerika… Potrebno je da se ljudi okrenu primarnijim stvarima nego što je nacionalizam ili lopovska ekonomija. Imamo i veliki problem sa prirodom, odnosno uništavamo sve oko sebe. U jednom momentu će nas planeta zemlja, koja je živi organizam, samo otresti sa sebe. Kao buhu. Onda više neće biti bitno da li si Srbin, Bošnjak, Japanac…
* Umetnici iz BiH često kažu da je, kada je u pitanju kreativnost, rat bio bolji. Da li se slažeš sa tom konstatacijom?
Ne baš. Prvih godina nakon rata ljudi su počeli da dišu punim plućima. Kada su prestala ratna dejstva i kada više glava nije u torbi, onda si sretan što si živ. Imaš onu primarnu sreću, najosnovniju koju bi možda trebalo da svako osjeti. Onda znaš koliko je vrijedan život. Štaviše, volio bih da su svi imali priliku da dožive taj osećaj, makar na pet minuta. Ne daj bože nikom, ali i daj bože svakom. Samo da proba, naravno bez posljedica. U Bosni je poslije tog uzleta sve palo, ali je prije nekih četiri-pet godina počela da se formira scena iz svih djelova BiH. Mislim da sada i po kvantitetu ali i po kvalitetu imamo možda jaču scenu nego ikada. Govorim o rok sceni.
* Koliko pratiš scenu u Srbiji?
Prijatelji su mi narezali brdo muzike. Ne znam kako da nađem vremena i sve preslušam. Ali Jarboli mi se sviđaju. Na istoj su liniji sa nama i čujem dosta Bitlsa kod njih. Goribor me je oborio s nogu. Strašan bend, a istakao bih i prvi album Vudu Popaja.
* Ističeš kako ne pripadaš tzv. sarajevskoj školi već da si kupio uticaje širom SFRJ. Od Azre i Štulića, preko EKV-a i Mladenovića.
Pripadam toj generaciji koja je odrasla uz novi val i new primitivse. Ne treba bježati od uticaja, jer ako nešto želiš da napraviš, moraš se na nešto referisati. Niko nije napravio sve sam u svojoj glavi, pa makar bio i Bob Dilan. Inače mislim da smo u periodu novog vala nakon Britanije imali najbolju scenu u Evropi. Bez ikakavog pretjerivanja. Nije to samo bio Beograd ili Zagreb već i Rijeka, Sarajevo, Ljubljana…
* Sada je dominantan turbo folk i njegove mutacije. Kako se izboriti sa tolikim uticajem kiča?
Ne borimo se protiv turbo-folka, već protiv izvrnutih sistema vrijednosti. Turbo-folka je uvijek bilo. Muzika je borba, fiziološka i psihološka potreba, kao hrana i piće. Ono čime filuješ ljude, to će slušati. Moramo se boriti, moramo proći kroz sve te pukotine koje su nam ostavljene, ali i moramo se izboriti da se stvore novi bendovi i da se mlađi ljudi bave muzikom, da šire svijest. To je jedino.
