Napušteni javni prostori grada kao kreativna žarišta

Zgrade Generalštaba, MUP-a Srbije, Robna kuća Beteks na Čukarici, ugašeni bioskopi, Sutjeska, Duga, Kartonka Avala, Beogradska pekarska industrija… samo su neki od napuštenih prostora u Beogradu. Ovakvih primera ima širom Srbije, a nedostatak političke volje i uređenog pravnog okvira glavni su razlozi nedovoljne iskorišćenosti napuštenih prostora u Srbiji.

Inex Film
Inex Film

Piše: Peđa POPOVIĆ

Preciznih podataka o tome koliko je zaista takvih prostora nema. Do sada, jedini pokušaj detektovanja napuštenih (javnih) prostora uradile su Građanske incijative, ali sigurno je da brojka daleko prevazilazi 90, koliko se posle dve godine trajanja projekta našlo na sajtu projekta Otvoreno o javnim prostorima. Iako sada nefunkcionalni, ovi prostori čine i potencijal za stvaranje nove vrednosti, sigurno doprinose razvoju kulturne scene, društvenog aktivizma, preduzetništva ali i podizanju svesti, odnosno promene dosadašnjeg odnosa prema napuštenim prostorima i javnoj svojini uopšte…

Reč je o staroj ideji. Ovakve urbane transformacije bazirane su na starom modelu razvoja grada, koji se ne zasniva na vrednosti nekretnina, već na ljudskom kapitalu, vrednosti ljudi i interakciji sa drugima i sa prostorom. To je dugoročan i postepen proces u kome se “osvaja” i transformiše kuća po kuća, ulica po ulica…

“Iz te energije razmene stvaraju se prilike za promenu grada. Takva transformacija je jevtinija od onih intervencija iza kojih stoje veliki planovi, koji se, uz to i ne realizuju. Akcija je održivija jer je motivisana promenom i posvećenošću ljudi da nešto stvore i da to održavaju i unapređuju dugi niz godina”, kaže profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Ivan Kucina, koji se godinama bavi i proučava načine iskorišćenja napuštenih prostora.

Javni prostori
U idealnom smislu, javni prostor bi bio onaj u koji svako ima pravo pristupa, bez isključivanja po osnovu ekonomskih i socijalnih kriterijuma, da ga koristi slobodno za bilo kakvu aktivnost koja ne ulazi u sukob sa pravima drugih grupa i individua koje ga isto tako koriste. Širi smisao javnog prostora uključuje i mesta kao što su kafane, javni prevoz ili, pak, bioskop, koje svako može da koristi ukoliko pokrije troškove i pridržava se određenih pravila koja su u tom prostoru propisana.

Iako nedovoljno vidljivi, u Beogradu su u poslednjih godinu dana u užim krugovima pažnju privukla dva projekta ili akcije koji bi mogli da budu osnova za dalju vrstu aktivizma i novog pristupa.

Zgrada Inex Filma je nekada bila deo istoimenog društvenog kinematografskog preduzeća, zaslužnog za neke od najvećih ostvarenja jugoslovenske filmske produkcije. Sa raspadom Jugoslavije, društva i kinematografije, propao je i Inex film. Ista sudbina je stihijski snašla i samu zgradu: razbijeni su prozori, odnesene instalacije i drvenarija, nagomilan je šut i đubre. Ostali su bili samo zidovi i krov.

U takvim uslovima, na ruševinama društvene svojine i snova iz nekog drugog vremena, 20. marta 2011. godine, oformljena je Ekspedicija Inex film sa idejom da istraži mogućnosti samoorganizovanja, solidarnosti i uradi sam životne filozofije u Beogradu s početka 21. veka. Ekspedicija okuplja umetnike, aktiviste, anarhiste, radnike, utopiste, antifašiste, grafitere, depresivce, pankere, hipstere, penzionisane rejvere, samoproklamovane neradnike i sve zainteresovane koji se udružuju kako bi stvorili uslove za umetničku produkciju, rad, druženje i organizovanje kulturnih i drugih događaja.
InexFilm (1)
Dobrica Veselinović je jedan od nosilaca akcije uređenja nekada poslovne zgrade Inex filma u Višnjičkoj ulici u Beogradu. Zbog nefunkcionalnosti sistema ali i pravnog “zida” Dobrica i prijatelji odlučili su se za direktnu akciju odnosno skvotiranje prostora.

“Ušli smo u halu i počeli da je uređujemo. Time smo želeli da isprovociramo sistem kako bi počeo da radi i pronađe rešenja, ali i da testiramo koliko građani mogu sami da funkcionišu kad sistem ne radi”, kaže Dobrica Veselinović. Prema njegovim rečima, svi pokušaji da se na legalan način, kroz institucije, dođe do prostora koji bi mogao da se koristi za javnu namenu, završile su neuspehom. Koristi nije bilo ni od podnesaka upućenih svim opštinama sa molbom da dostave spisak sa slobodnim prostorima. Ni odluke poverenika za slobodan pristup informacijama od javnog značaja da se ti spiskovi dostave nisu bile sprovođene.

“Pokazalo se da se sve zaustavlja pred zidom zbrke pravnih propisa i političke volje. Pasivna Republička direkcija za imovinu, nepostojanje Zakona o sredstvima i neuređen Katastar su delovi tog zida. Kolege iz Novog Sada dobili su iz Katastra dva različita odgovora o vlasniku istog prostora, a o broju neverovatnih pravnih odgovora da ne pričamo”, kaže Veselinović i dodaje:
InexFilm (2)
“Umesto toga, stupili smo u prostor i delovali”.

Oživljavanje zgrade Inex filma, koja je godinama bila stecište beskućnika, započelo je akcijama čišćenja, uređenja i oslikavanja prostora. Izneto je više od sto tona šuta i đubreta, uvedena je struja i voda, postavljeni su prozori i vrata u 20 prostorija, uređeno je i dvorište. Organizovane su radionice, tribine, izložbe, projekcije, koncerti, performansi, pesnička čitanja, razgovori, žurke, desetak festivala od kojih su neki trajali i po više dana, dvadesetak koncerata, više od 40 DJ nastupa, nekoliko izložbi, od kojih su neke stalnog karaktera, redovan hiphop bioskop, napravljena je i uređena bašta i uspostavljeni su dobri komšijski odnosi….
InexFilm (3)

Vremenom je zgrada dobila i prve stanare koji su uneli u prostorije entuzijazam i dobar duh saradnje. Ekspedicija sada broji više od 150 članova, a redovni sastanci se održavaju četvrtkom u 18h.

Projekat Ekspedicija Inex Film je sada u tzv. fazi B – umrežavanje i širenje.

“Objašnjavamo, delujemo i u Beogradu i van glavnog grada, pravimo kritičnu masu, kako nas neka buduća situacija ne bi zatekla”, kaže Dobrica Veselinović.

“Buduća situacija” znači promena prostora, što je jedan od uobičajenih postupaka kada je skvotiranje u pitanju. “Ide se dalje, a staro je pravilo da se od jednog skvota naprave dva.”
InexFilm (4)
Drugi uspešni primer urbane transformacije jeste Ulična galerija u Bezistanu. Prostor u centru grada bio je godinama poznat kao neformalni javni toalet. Za razlliku od Inex filma, uređenje ovog malog i zapuštenog parčeta betona u centru grada je izvedeno kroz institucije sistema!

Ulična Galerija
Ulična Galerija

Kao neposredan povod za ovu kreativnu akciju poslužio je jedan incident. Izložba fotografa iz Rima, Luke Doninija, koji postavlja radove u javnim prostorima uvrstio je Beograd na mapu 20 evropskih gradova čijim stanovnicima je odlučio da predstavi svoja dela.

Međutim, njegova izložba u Beogradu najkraće je trajala. Uveče je postavljena, a već ujutru plakati sa okolnih zidova bili su pocepani.
“Taj incident u nama je probudio želju da baš na tom mestu napravimo pravu galeriju, da zaštitimo plakate i dela… Tada smo shvatili da želimo da se bavimo angažovanom umetnošću” kaže Radomir Lazović iz MikroArt organizacije.

Lavirint propisa, nadležnosti, tumačenja, političkih interesa, čiji je ko… umorio je ali ne i obeshrabrio ekipu okupljenu u udruženje MikroArt na dvogodišnju borbu čiji je rezultat prava ulična galerija koja ima devet panoa sa osvetljenjem.
Član MikroArta, Ivan Alje priča kako se u ovom pravno-imovinskom lavirintu dve godine lutalo za saglasnost između bioskopa Kozara, gradskog preduzeća za održavanje zelenila, agencije za poslovne prostore, Kancelarije za mlade grada Beograda, Gradske uprave, Ministarstva kulture… kao da se u najmanju ruku radi o projektu od nacionalnog značaja, a ne uređenju napuštenog pasaža…

“Institucije u Srbiji rade po feudalnom principu, ali naša namera je bila da ostanemo svoji. Nismo želeli da pričamo sa partijom već sa institucijom”, kaže Ivan Alje.

Ipak, posle birokratskog testiranja istrajnosti kod pokretača inicijative, do suštinskog kompromisa je došlo u razgovoru sa predstavnicima Kancelarije za mlade grada Beograda.

“Njihova uloga je bila realna i zaista su pomogli otvaranju galerije”, zaključuje Alje.
Prema konačnom dogovoru, Grad je saglasan da ustupi prostor samo za neprofitne delatnosti kulturne produkcije. Ugovor sa opštinom Stari grad je potpisan na tri godine, MikroArt se osim projekta rekonstrukcije obavezao i na programsko vođenje prostora.

Od sredine aprila 2012, kada je otvorena Galerija, postavke se menjaju u proseku na tri nedelje, a raspisan je i javni konkurs za umetnike.

“Želimo galeriju koja će imati uticaja na društvene tokove koliko to jedna ovakva galerija može da ima i pokažemo kako je još moguće iskoristiti napuštenu državnu imovinu, koja je u krajnjem slučaju u vlasništvu svih nas”, kaže Alje.

Ulična Galerija, Bezistan
Ulična Galerija, Bezistan

Nastali pravni presedan u slučaju Ulične galerije žele da iskoriste i u pasažu u Šafarikovoj ulici u centru Beograda i otvore Taktilnu galeriju koja se nalazi pored Osnovne škole za decu sa slabijim vidom „Dragan Kovačević“.

Kao i u slučaju Bezistana radi se o veoma zapuštenom prolazu koji je služio najčešće kao javni toalet. Arhitektonski projekat je uradila Iva Čukić, autorka i idejnog rešenja Bezistanske galerije, koja smatra da će ovog puta biti sve mnogo lakše.

“Postavljen je dobar model i sada već ulivamo poverenje. Kontaktirali smo školu i lokalne građane i svi su nas podržali”.

Čukićeva najavljuje i još jedan, veći pokušaj, Pivara u Cetinjskoj koja se već godinama koristi kao parking prostor.
“Unutrašnjost je potpuno devastirana, ali prostor je lep i bilo bi odlično da tamo možemo intervenisati . Štaviše, ima mesta da parking ostane.”

Obe grupe aktivista ističu kako njihov način delovanja ne treba porediti ili izjednačavati sa drugim sličnim aktivnostima revitalizacije prostora (Mikser na Savamali, BIGZ zajednica).
U_Zmajevom_Gnezdu
“Naša ideja je da menjamo sistem, a ne da i nakon prostorne promene, sve ostane isto. Želimo da uređenje svih prostora postane potreba. Neke neprofitne organizacije koje intervenišu u napuštenim prostorima ponašaju se kao organizacije biznismena, iza kojih često ide određena politička podrška.“ Lako se prepoznaje liberal-kapitalistički odnos kupac-prodavac koji je se krije pod geslom promocije kreativne ekonomije i uređenja prostora. To, prema rečima Radomira Lazovića iz MikroArta, daje loš primer jer se radi samo o prividu brige za opšte dobro, a suštinski je zaštita privatnih interesa.

bigz
bigz

Napušteni javni prostori bez titulara mogu biti uređeni i korišćeni dok su u fazi dobijanja potencijalnog investitora i dok ne dobiju dugoročniji plan komercijalizacije. Do tada, gradovi mogu imati besplatne javne bioskope, pozorišta, galerije i tribinski prostor koje će pokretati i voditi građanske inicijative.

Umetnost van zvaničnih institucija kulture je duh stvaralačkog grada. Ni projekat Beograd 2020 ne može se praviti samo unutar zidova i etabliranih ustanova, to nije smisao kulturne prestonice“, zaključuje Iva Čukić.

(Objavljeno na sajtu madmarx.rs http://www.madmarx.rs/2012-09-03/Od-urbane-regeneracije-do-urbane-ekonomije-napusteni-javni-prostori-grada-kao-kreativna-zarista)

Prethodno

Hipsterke

Tamo daleko…..Parada

Sledeće

Ostavi komentar