Zid kao alibi

Rušenje i izmeštanje zida u severnoj Kosovskoj Mitrovici privuklo je pažnju kao malo koje slično rušenje u poslednje vreme. Sigurno ne kao rušenje berlinskog zida, ali shodno gabaritu može se reći da se visoko kotira.
zid
Rušenje zida je ne samo bilo na naslovnicama medija u Srbiji, pozdravili su ga i zvaničnici Prištine, a o tome su se u superlativima najviše izjašnjavali visoki zvaničnici EU.

Pohvale za Beograd i Prištinu nisu se štedele.

Visoka predstavnica EU Federika Mogerini, je rekla da će primena dogovorenog doprineti slobodi kretanja, direktnim kontaktima među ljudima i, konačno, pomirenju.

Pominjano je čak i otvaranja novih poglavlja u pregovorima, i šta sve ne…

Mogerinijeva nije bila jedina, a po količini optimizma čovek bi posle ovog pomislio da će rušenjem zida u Mitrovici u dijalogu Albanaca i Srba početi da teku med i mleko.

A zašto?

Zato što će zid biti pomeren za dva metra?

Osim nešto manje visine, ono što se zaista menja jeste mogućnost prelaska automobila preko mosta, naravno kada se prethodno uklone mobilni čelični stubići.

Ne znam za EU, Beograd i Prištinu, ali meni ni izbliza ne deluje da je otvaranje jednog prelaza nekakav ogroman napredak. Ni gestom, ni suštinom.

Pre deluje kao izgovor za neuspeh EU u pregovorima neiskrenih učesnika. Neuspeh koji traje već godinama i gde je jasno da će jedino rešenje biti neko nametnunto.

A od svega se može napraviti događaj, samo potrebna je i neka suština.

Prethodno

Nemci i mi

Fenomenologija Belog

Sledeće

Ostavi komentar