Vek spuštanja Beograda na reke

Beograd na vodi – Menhetn, Dubaji, Mančester, Linc ili nešto treće….

Kula od 180 metara, četiri nova hotela, šoping molovi, 200.000 radnih mesta, rok izgradnje od 6-8 godina uz investiranje tri milijarde dolara šeičkog novca jeste najnovija vizija „Beograda na vodi“.
Kao investitor ovog ogromnog urbanističkog projekta najavljen je biznismen iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamed Al Abar koji bi prema najavama trebalo da investira 3,1 milijarde dolara.

Zaljubljeni pogled PPV-a
Zaljubljeni pogled PPV-a

“Njegov idejni plan je da počistimo sve odatle, da to bude jedini zadatak Srbije, on obezbeđuje tri milijarde i sto miliona dolara za izgradnju svega. Onda treba da vidimo kako ćemo i mi i onda da se naplatimo prodajom toga kad se završi. To sve posle menja” Aleksandar Vučić (Novi Magazin 9.1.2014)

Da su Emiraćani zaista zainteresovani za projekat Srpske napredne stranke “Beograd na vodi” potvrdila je i prezentacija koju su investitori priredili članovima SNS-a.

“Za našu komapniju Igl Hils (Eagle Hills) ovaj projekat je jedan od najvažnijih. Očekujemo da bi Beograd na vodi mogao da košta između 2,5 i 2,8 milijardi evra”, rekao je Muhamed al Abar prilikom predstavljanja projekta u Beogradu.

Iako zvučna, ova ideja odnosno projekat spuštanja grada na Savu se sa manjim ili većim pauzima pominje i obećava već decenijama.
U međuvremenu Beograd na vodi je imao još nekoliko pojavnih oblika, a neretko su bili u vezi sa izborima i političkom propagandom, kao što je to bilo i 2012. godine kada je posle višegodišnje pauze, dolaskom bivšeg gradonačelnika Njujorka Rudolfa Đulijana ponovo pokrenuta priča o spuštanju Beograda na reku.

No, krenimo redom, od početka, odnosno od prvih predloga za uređivanje rečne obale Beograda.
Prvi plan uređenja savskog amfiteatra urađen je u okviru Generalnog plana o uređenju i proširenju Beograda 1923. godine. Delo je ruskog arhitekte Đorđa (Grigorija) Pavlovića Kovaljevskog koji je izbegao u Srbiju posle boljševičke revolucije u Srbiji. On je predvideo pojas stanovanja i poslovanja uz obalu na području koji nije koristila železnica. Umesto železnice, plan je bio da se pristanište sa Save premesti na Dunav. Tada je prvi put područje na desnoj obali Save nazvano Savski amfiteatar.

Generalni urbanistički plan  Beograda 1923.
Generalni urbanistički plan Beograda 1923.

Veliki arhitekta Nikola Dobrović je još u postavci na konkursu za Terazijski plato iz 1929. godine uočio prirodnu vezu i naglasio pravac Terazije – Savski amfiteatar.
Dobrović je u Idejnom urbanističkom planu Beograda iz 1948. godine, predlagao mostove ka Velikom ratnom ostrvu iz smerova Dorćola i Novog Beograda, zatim premošćavanje Save u zoni donje prevlake uz Adu Ciganliju na mestu gde se danas nalazi most Gazela kao i most preko Dunava, na istom mestu gde se danas gradi Zemun – Borča. Na tom planu železnička stanica je ucrtana kod Autokomande.

Sledeći “veliki skok” ka uređenju reka dogodio se početkom sedamdesetih. Raspisano je više konkursa, a 1972. godine izrađen je Generalni urbanistički plan (GUP) Beograda, a 1976. godine Urbanistički zavod je uradio Studiju centralne zone Beograda. Međutim, iako je studija usvojena u Skupštini nikada nije realizovana. Tadašnji predlozi za uređenje polazili su od pretpostavke da će to biti novi centar Beograda – kulturni, poslovni turistički i svi su po pravilu bili megalomanski.
U izmenama i dopunama GUP-a koje je izradio Konstantin Kostić 1984. Savski amfiteatar je predviđen za “delatnosti i stanovanje”.
Godine 1986. godine raspisan je veliki međunarodni konkurs za Novi Beograd u kome su se mnogi radovi odnosili na Savski amfiteatar.
Početkom devedesetih, Srpska akademija nauka i umetnosti, raspisala je interni konkurs sa idejom da se lokacija sagleda iz ekološkog, ekonomskog i drugih uglova, a tim je vodio Milan Lojanica. Projekat je nazvan “Savski amfiteatar”.

Jedan od njih „Varoš na vodi”, projekat tima arhitekata sa Dragomirom Manojlovićem Dikom na čelu, opština Savski venac je predstavila 2006. na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Prema zamisli “Varoš na vodi” bi povezivala levu i desnu obalu reke mrežom kanala i veštačkim ostrvom na sredini gde bi se gradili stambeni, poslovni, turistički i ugostiteljski objekti.
Ideja o „Europolisu“, promovisana je 1995 godine, Idejni projekat uradio je CIP za potrebe predizborne kampanje tada vladajuće Socijalističke partije Srbije. U pitanju je bila kombinacija već postojećih ideja. Ipak, dalje od ideje se nije otišlo.
U Generalnom urbanističkom planu Beograda iz 2003. godine planirano je da umesto glavne železničke stanice bude stanica regionalnog metroa, dok je Savski amfiteatar je predviđen za “komercijalne zone” i “gradske centre”.

Jedna od ideja - Elevator od pristaništa do Kalemegdana
Jedna od ideja – Elevator od pristaništa do Kalemegdana

Od tada izlaskom Beograda na reke najčešće su se bavili političari u predizbornim kamapanjama. Poput bivšeg ministra i kandidata za gradonačelnika Beograda Milutina Mrkonjića koji je u predizbornoj kampanji 2008. godine obećao da ukoliko pobedi koalicija oko SPS-a radovi na stanici Prokop biti završeni u roku od godinu dana,

“Čime će se stvoriti uslovi za realizaciju projekta Europolis, koji predstavlja najveću razvojnu šansu Beograda, koja će privući 25 milijardi evra investicija, zaposliti kompletnu domaću građevinsku operativu i otvoriti novih 100 000 radnih mesta”.
(B92.net, 30. aprila 2008)

Trenutno je aktuelan projekat pod imenom „Beograd na vodi“ koji je Srpska napredna stranka počela da promoviše tokom predizborne kampanje 2012. godine. Ova zamisao planirana na 90 hektara – od Starog železničkog do Brankovog mosta je prema rečima Aleksandra Vučića najveći razvojni plan u Srbiji.

“To ne znači samo lepši Beograd i lepšu Srbiju, već mnogo više zaposlenih, mnogo više investicija i mnogo više novca. Mi želimo da podstaknemo sve privredne grane, da zapošljavamo ljude i da taj novac dođe spolja, a da u našoj zemlji ostane, po našim proračunima, 451 milion evra. Ono što je najvažnije to je što bi i u fazi izgradnje i u fazi eksploatacije u ovaj projekat bilo uključeno najmanje 200.000 ljudi. Time bismo najvećim delom rešili problem nezaposlenosti u gradu, a od Beograda bismo napravili i veliku turističku atrakciju, ne samo za Balkan, već i za čitavu jugoistočnu Evropu. Time bi bili utrostručeni prihodi od turizma.”
Aleksandar Vučić (Tanjug 12.04.2012.)

Nakon kampanje sledeći put ideja Beograda na vodi aktivirana je avgusta 2013. godine kada je o toj temi pričao i tadašnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas.

„Verujem da uz saradnju republičke vlade i gradskih vlasti na ovom i projektu metroa možemo da uradimo ono što je zaista dobro za sve Beograđane“
(Dragan Đilas, Danas 4. 8.2013.)

Nedugo zatim Đilas se sastao sa protivkandidatom iz 2012. Aleksandarom Vučićem kada je usaglašeno da je krajnje vreme za realizaciju ovog projekta. Tom prilikom oformljene su i radne grupe.

Video: Vučić i Đilas o projektu Beograd na vodi (b92, 15.08.2013)

„Kada smo govorili o projektu “Beograd na vodi”, kada su republički i gradski stručnjaci govorili o roku od 18 meseci, ja sam im rekao – završite za šest. Kad bi nikla zgrada u Abu Dabiju da su sebi davali takve ciljeve? Nikad“
Aleksandar Vučić (Kurir 16.8.2013)

Oktobra 2013, rukovodilac projekta „Beograd na vodi“ Srđan Rupar rekao je da bi vrednost kompleksa kad bude završen trebalo da iznosi osam milijardi dolara, a da bi se svaki uložen dinar petostruko vratio. Nekoliko dana kasnije najavio je tempo radova i rokove.

„Beograd na vodi mogao bi da bude realizovan za šest do osam godina. Zbog visoke ekskluzivnosti lokacije i bogatstva sadržaja ukupna investicija procenjena je na osam milijardi evra. Prve parcele za investitore trebalo bi da budu spremne već od septembra 2014. godine“.
(Ekapija/b92 20.10.2013)

Dva meseca kasnije prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić izjavio je da je partner pronađen u Muhamedu el Abaru biznismenu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, graditelju BurdžKalife iz Dubaija sa kojim je urađen koncept master plana projekta Beograd na vodi. Ujedno Vučić je najavio i visinu investicije:

“Ta investicija bi iznosila 3,1 milijardi evra. To bi značilo ne samo promenu igre, već promenu svega u regionu”
(B92, 12.12.2013)

Predsednik privremenog veća Beograda Siniša Mali je sredinom decembra najavio i rol modele za Beograd na vodi.

„Ceo projekat rađen je po uzoru na gradove koji su sličnog položaja kao Beograd – nalaze se na rekama. To su Kopenhagen, Linc, Mančester. Planiramo da radimo po fazama, a prva faza koja podrazumeva izgradnju velikog tržnog centra koja bi mogla da počne već krajem 2014.“
(Telegraf 15.12.2013)

Posle najave o investiciji od 3,1 milijardu dolara Aleksandar Vučić je u novoj 2014 godini najavio šta je posao Srbije prema zamisli finansijera iz Emirata:

„Njegov idejni plan je da počistimo sve odatle, da to bude jedini zadatak Srbije. On obezbeđuje tri milijarde i 100 miliona dolara za izgradnju svega. Onda treba da vidimo kako ćemo i mi da se naplatimo prodajom toga kad se završi
(Novosti 08/01/2014)

Dan kasnije Srđan Rupar najavio je rok za početak uklanjanja železničke pruge.

„Železnice Srbije dobile su zadatak da već od juna krenu u demontiranje koloseka u priobalju Save“
(Novosti 09.01.2014.)

Aleksandar Karlovčan, koordinator projekta Beograd na vodi ispred GO Srpske napredne stranke nedavno je skratio rok i sa šest do osam godina, smanjio na pet, a sam početak izgradnje za septembar.

„Master plan će u februaru biti na javnom uvidu, koji će trajati oko 30 dana. Početak izgradnje se, nakon dogovora dve države, kako dodaje, može očekivati u septembru ove godine“
(Novosti 09.01. 2014, RTS, 11.01.2014)

Novi simbol grada ili samo još jedno obećanje
Novi simbol grada ili samo još jedno obećanje

Dok obećanja i vizije stižu jedno za drugim sigurno je da bi realizacija projekta “Beograd na vodi” potpuno izmenila sliku Savamale, a da bi do toga došlo neophodno je uraditi i stvari na koje se bezuspešno čeka decenijama poput izmeštanja Glavne železničke stanice na Prokop ali i još neku stanicu, izmeštanje centralne autobuske stanice i izgradnja najmanje jedne nove, uklanjanje pruge od Dunav stanice ka Kalemegdanu, izgradnja obilazanice i mosta kod Vinče za transport opasnih materijala, kao i da se srede zemljišne knjige i izvrši eksproprijacija zemljišta …
Nešto što bi se u slučaju realizacije moglo nazvati podvigom.

Bilo kako bilo, prvi rezultati bi prema obećanjima trebalo da budu vidljivi već tokom septembra.
Mada, pre početka gradnje možda pitati građane da li žele Menhetn i Dubaji ili bi bili zadovoljni Pragom ili Bečom na vodi…

Tekst je u skraćenoj verziji objavljen na sajtu istinomer.rs
Republikovan na sajtu kontrapress.com

Prethodno

JaPaJa (PPV)

Slučaj Radulović – ostavka ili zamena?

Sledeće

Ostavi komentar