Nevidljiva sila zbog koje se ne rešava stvar

Street-art-soccer-Wegmann

Izjavom da Vlada Srbije u ovom trenutku nema snage da sprovede reforme u sportu Aleksandar Vučić je prvi put javno rekao da nešto neće moći da uradi.

Shodno onome što smo proteklih godina čuli od premijera, izgleda da borba protiv korupcije, tajkuna, krupnih kriminalaca deluje kao lakši posao od sređivanja stanja u ovom segmentu, kao i da je restrukturiranje Železare, EPS-a, Telekom-a, RTB Bor-a mnogo lakše izvesti nego kad su u pitanju sportski klubovi.
Kad se kaže sport, pretežno se misli na fudbal, tačnije, Crvenu Zvezdu i Partizan. To u svom obraćanju nije krio ni premijer:

“Nemam snage da se borim sa privatizacijom klubova. Priznajem poraz. Sam sam u borbi po tom pitanju. Svi vas lažu da su za privatizaciju i dok je god tako možete da imate onaj cirkus juče u Zvezdi, Partizanu, svakom klubu u kojem imate gubitke od ne znam koliko miliona. A, oni pričaju o reformskim merama tako što su promenili ime stadionu i svi treba da se pravimo blesavi da to ne vidimo.”

Zvezda-i-Partizan
Cirkus je izbor novog rukovodstva u dva najveća kluba, a najavom neuspeha reformi Vučić se našao u društvu sa mnogim državnim funkcionerima koji su od 2001. godine naovamo najavljivali restrukturiranje sporta. I nisu uradili ništa.

Podsetimo, rešavanje stanja u sportu posle petoktobarskih promena prvi je najavio 2001. godine Mirko Cvetković, tadašnji zamenik ministra za privatizaciju u Vladi Srbije, a osim njega ovom temom su se bavili i premijer i prvi potpredsednik Vlade, brojni ministri i pomoćnici u ministarstvima sporta i privatizacije. No, bez rezultata.

Istini za volju, Skupština Srbije je 2011. godine usvojila Zakon o sportu po kome je privatizacija klubova opciona, a ne obavezna, dok bi se struktura vlasništva menjala prema pravilima predviđenim Zakonom o privatizaciji.
Shodno odredbama Zakona, Ministarstvo sporta je u godini nakon usvajanja moralo da donese 19 podzakonskih akata, bez kojih dokument ne bi mogao u potpunosti da se primenjuje. Međutim, to se nije dogodilo ni do danas. Jedino izvesno, jeste činjenica da su Zvezda i Partizan pre nekoliko godina vredeli mnogo više. I da nisu bili u minusu.

Sudeći prema izrečenom Aleksandar Vučić bi mogao da bude još jedan u nizu onih koji nisu ispunili obećanja, što ne bi bila novost, jer među političarima u Srbiji nesposobnost ili nemoć nisu ništa novo.
10
Međutim, postavlja se pitanje sa kim to Vlada, najpopularniji političar u Srbiji kao i ostale institucije sistema ne mogu da izađu na kraj?

Na prozivke premijera iz Crvene Zvezde ekspresno su odgovorili da podržavaju privatizaciju, a Skupština kluba je podržala ideju da se izmeni Zakon o sportu i drugi potrebni zakoni, da bi se konačno omogućila privatizacija fudbalskih klubova.
U Zvezdi su nedavno održani izbori, a u upravi su se našli iskusni politički kadrovi vladajuće koalicije. Iz SPS-a Dušan Bajatović, Ivica Tončev, Aleksandar Antić i ljudi bliski ili u SNS poput Nebojše Čovića, Dušana Bašanovića, Slaviše Kokeza. Poslednje-pomenuti je koji dan kasnije postao i prvi čovek Fudbalskog saveza Beograda, najvažnijeg ogranka posle nacionalnog saveza.

Poput crveno belih, i komšije u crno belom su promenile upravu. Umesto Dragana Đurića koji je pod istragom zbog finansijskog kriminala, na čelo Partizana došla je struja predvođena Žarkom Zečevićem. Nekadašnji generalni sekretar Partizana je svakako kontroverzna ličnost. Međutim tokom njegovog mandataa Partizan je posle par decenija stagnacije ponovo bio bolji od najvećeg rivala, a crno beli su tih godina igrali i Ligu šampiona. I finansijski bili u plusu.

zecevic
Šta danas Zečević misli o privatizaciji još nije rekao, ali u jednom od retkih intervjua koji je dat 2004. godine nedeljniku Evropa o modelu koji je predložila njegova grupa, izjavio je sledeće:

“Ideja je bila da trećinu akcija dobiju zaposleni, oni koji su igrali ili bili u rukovodstvu kluba; zatim je trećinu trebalo da dobije Sportsko društvo Partizan; poslednja trećina je trebalo da bude iznešena na tržište i oni koji bi ih otkupili bi imali većinu upravljačkih akcija. Međutim, ta ideja nije bila sprovodiva po tadašnjem Zakonu o privatizaciji.”

Zečević je tada ukazao na još uvek nerešena pitanja:

“Treba naći formulu koja bi omogućila da se klubovi transformišu u akcionarska društva. To bi značilo da država nema kapital u klubovima, jer bi u suprotnom postojala mogućnost da se pojavi kao vlasnik u značajnom procentu. To ne bi bilo dobro jer bi u tom slučaju vlasnici Partizana novac od privatizacije prebacili u državnu kasu. Bilo bi bolje da oni koji iskažu interes da privatizuju Zvezdu ili Partizan, a po meni to ne bi trebalo da bude jedan vlasnik, novac od kupovine ulože u klub, kao vrstu dokapitalizacije.”

I dok se o velikoj moći Zečevića godinama ispredale priče, čak i legende, u novom Upravnom odboru osim Milorada Vučelića nema političara. Imena glumca Dragana Bjelogrlića, pevača Neleta Karajlića ili trenera Ljubiše Tumbakovića ne deluju, makar na prvu loptu, kao neka koja bi na bilo koji način mogla da ugroze nameru Vlade i države.

Kada se pogledaju potencijalni modeli, svi se slažu da je privatizacija potrebna, da klubovi treba sami da zarađuju i da država treba da prekine sa svojom blanko sponzorskom ulogom klubova gubitaša.
Pošto problema nema ni sa kolegama u Vladi ili Agenciji za privatizaciju, nameće se da je od Vučića ali i države jača neimenovana i nevidljiva sila.

No, da ne bi ostali u sferi ezoterije, ostaju još navijači/huligani. I njihovi saradnici.
Činjenično je stanje da za huligane koji se kriju pod imenom navijača ne važe zakoni. Postoji dosta slučajeva gde ni po nekoliko desetina krivičnih prijava zbog nasilničkog ponašanja, pokušaja ubistva, dilovanja narkotika nije dovoljno za jednu pravoznažnu osudu.

Igor Bogdanov, huligan
Igor Bogdanov, huligan

Takođe, ovi nasilnici su nekoliko puta pokazali da mogu da budu jači i od uprava i od saveza i od igrača. Ma šta ko mislio o njima, naše najveće navijačke grupe su organizovane bolje od većine organizacija kako vladinog tako i nevladinog sektora.
To bi značilo i kapitulaciju države pred huliganima, što se, tako nam Parade ponosa, ne bi dogodilo prvi put.
No, možda je sve što smo čuli do sada priča za “malu decu” i da ovakvo stanje jednostavno odgovara onima koji su u fudbalu, odnosno imaju koristi od njega.

Kako, zašto?

Sudeći prema rečima onih koji su proveli više godina radeći za institucije sistema i poznaju isti, javna je tajna da svaka država na svetu ima ventile za sivu ekonomiju koju sama pravi, kako bi olakšala poslovanje sa one strane zakona.
To su mesta gde se novac može oprati, da promeni namenu ili smer kretanja, a da sve ostane po zakonu.
Upravo nešto što je prisutno u Srbiji već dugo vremena. Klubovi se vode kao udruženja građana, poput udruženja golubara ili šahista, sa razlikom što kroz fudbalsko UG prolaze i milioni evra.
Tako da je i dalje sve po zakonu, a para se vrti po želji. Dosadašnje iskustvo nam je pokazalo da svi žele da budu blizu najvećih. I političari i privrednici, i kriminalci i da svi imaju svoje interese.

Foto: Dalibor Danilovic
Foto: Dalibor Danilovic

Iako je ova opcija faktima nedokaziva, izvesno je da će vreme pokazati da li i koja to nevidljiva sila sprečava bilo kakve promene u sportu/fudbalu.

Do tada, podsećanje na izjavu Aleksandra Vučića datu na Poslovnom ručku organizovanom od strane Američke privredne komore septembra 2013. godine, kada je tadašnji PPV ponovio da privatizacija fudbalskih klubova mora da se izvrši „ma ko se tome protivio“.

“Platićemo političku cenu, sići sa vlasti, ali će to morati da se reši.“

Prethodno

Nisu odlučili

Bacači papaka

Sledeće

Ostavi komentar