A da su legli ispod moštiju?

Prvo su sa posipanjem počelu u Sinodu, odakle su zatražili raspuštanje kako kažu nelegalnog stacionara kao i da se protiv odgovornih pokrene crkveno-sudski postupak

Manastir, lepo mesto za batinjanje
Manastir, lepo mesto za batinjanje

Piše: Peđa Popović on 25.05.2009 – 15:20

U naprasno brižnom Sinodu ističu kako su neobavešeteni o postojanju kampa, da su „prikazani snimci i javno priznanje raško-prizrenskog klirika nesumnjivi dokaz nasilja, potpuno stranog
jevanđelskom duhu i misiji Crkve i apsolutno neprihvatljivog“. Sinod je u ime SPC „žrtvama nasilja, kao i svima koji su na bilo koji način pogođeni ovim sramnim događajem, izrazio najiskrenije žaljenje“ i zatražio crkveno-sudski proces.

Prvo su sa posipanjem počelu u Sinodu, odakle su zatražili raspuštanje kako kažu nelegalnog stacionara kao i da se protiv odgovornih pokrene crkveno-sudski postupak. U naprasno brižnom Sinodu ističu kako su neobavešeteni o postojanju kampa, da su „prikazani snimci i javno priznanje raško-prizrenskog klirika nesumnjivi dokaz nasilja, potpuno stranog jevanđelskom duhu i misiji Crkve i apsolutno neprihvatljivog“.

IAN: Tortura nije lek
Međunarodna mreža pomoći IAN (www.ian.org.rs), lokalna nevladina organizacija koja se od 1997. godine aktivno bavi zaštitom i promocijom mentalnog zdravlja, najoštrije osuđuje praksu prebijanja osoba u takozvanim rehabilitacionim centrima, poput onog u Crnoj Reci.

„Ne postoji niti može postojati medicinsko niti bilo kakvo drugo opravdanje za zlostavljanje korisnika usluga ovakvih centara, niti se iza navodne brige za zdravlje bolesnih sme sakrivati nehumana potreba da se sa drugim i drugačijim brutalno obračunava. Osobe zavisne od psihoaktivnih supstanci, već dovoljno iscrpljene borbom protiv sopstvene zavisnosti, suočene sa brojnim predrasudama i neprihvatanjem okoline, fizičko zlostavljanje dodatno ponižava i povređuje, umanjujući tako šanse za oporavak i povratak životu. U celom civilizovanom svetu tortura nad pacijentima je zauvek odbačena kao direktno kršenje ljudskih prava i nasilje koje dovodi do ozbiljnih, trajnih mentalnih poremećaja.

Ne postoji razlog da u Srbiji bude drugačije. IAN podseća da bi ovakvi problemi bili neuporedivo ređi kada bi nadležna ministarstva Vlade Republike Srbije obezbedila adekvatne službe ne samo za lečenje nego i za rehabilitaciju osoba zavisnih od psihoaktivnih supstanci. Kada bi takve službe postojale i
radile svoj posao, ne bio bilo potrebe za očajničkim merama očajnih porodica

Sinod je u ime SPC „žrtvama nasilja, kao I svima koji su na bilo koji način pogođeni ovim sramnim događajem, izrazio najiskrenije žaljenje“ i zatražio crkveno-sudski proces.
Na posipanje Sinoda uzvratili su istom merom i u raško-prizrenskoj eparhiji, saopštenjem u kojem objašnjavaju da Duhovno-rehabilitacioni centar za lečenje narkomana u selu Račići iznad Ribarića nema nikakve veze s manastirom Crna Reka i da u njemu ne rade monasi.

Pakleni vozači: Peranović blagosilja motore, a za duše baš ga briga
Pakleni vozači: Peranović blagosilja motore, a za duše baš ga briga

I tu su donekle u pravu, jer osim spasitelja Peranovića i njegovih crkvenih pomagača, na snimcima prebijanja bilo je jasno da umesto umesto smernih zabrađenih momaka u mantijama, terapiju daju prebildovani batinaši, poput onih koji su prebijali građane devedesetih godine prošlog veka.

Obe strane pokušavaju da se, verovatno prema hrišćanskim nazorima, umesto preuzimanja odgovornosti izvuku iz cele priče jer, teško da su u Sinodu ili u Eparhiji mogli da budu neobavešeteni o radu ovog kampa, jer ovaj kako se zove, „duhovno-rehabilitacioni centar“ registrovan je još 2005. godine kao crkvena delatnost unutar Eparhije raško-prizrenske, a spasitelj Peranović je u
medijima više navrata javno govorio o metodama rada u centru.

Bez obzira na stepen neobaveštenosti, Sinoda i Eparhije to ih ne abolira od odgovornosti i to od svetovnog suda. Jer osim što ova institucija nema dozvolu za lečenje, ono što je rađeno narkomanima na tzv. rehabilitaciji podvodi se pod krivična dela nanošenje teških telesnih povreda, kao i uskraćivanje prava na slobodno kretanje, odnosno nešto iz seta osnovnih ljudskih prava.

Nadajmo se da u ovom slučaju kao i kod antidsikriminacionog zakona neće proraditi, „alo ovde Sinod“ veza, a mučitelji ostati nekažnjeni. Do sada mučiteljski kamp su posetili iz ministarstva zdravlja i unutrašnjih poslova, ali je jedino zaštitnik građana Saša Janković podneo krivične prijave protiv devet rukovodilaca i zaposlenih u Centru Crna Reka zbog fizičke torture štićenika.

Na kraju, ostaje pitanje zašto mučeni narkomani, umesto batinjanja nisu jednostavno legli ispod moštiju svetog Petra Koriškog Čudotvorca, pošto kako saopštava raško-prizrenska eparhija, u narodu ovoga kraja vlada verovanje da će „svako ko uspe da zaspi ispod svetiteljevog kovčega
izlečiti sve bolesti.”

I problem bi bio rešen očas posla.
(Objavljeno na sajtu e-novine.com, http://www.e-novine.com/index.php?news=26434)

Prethodno

Luka Beograd – VELIKA ZABLUDA MALIH AKCIONARA

Vikend bajka Borisa Tadića: STAZAMA SREĆE I KORUPCIJE

Sledeće

Ostavi komentar